Skiby

VAHID VAJDO ALIĆ – Eh da nije bilo čašice ali ne kajem se!

Decrease Font Size Increase Font Size Text Size Print This Page

Rodio sam se u BL-ci odnosno u Potoku 1958-god. a pošto su u Potoku pretežno živjeli siromašni ljudi, nama djeci je dragi Allah podario razno-razne talente, između ostalog ponajviše za muziku i za fudbal.
Ja sam volio sve, ali sam se najviše posvetio fudbalu, bio sam jako talentovan i išlo me je.
Dogurao sam čak do juniora Borca i onda se desio nagli preokret. Svo to vrijeme dok sam se bavio fudbalom sam uživao u muzici a  posebno u sevdahu. U to vrijeme i nije bilo sve ove tehnike a i ove kaubojske muzike kao danas pa tko je u muzici bio i vrijedio je.

Prvo sam naučio da sviram frulu koju i danas znam svirati. Poslije su mi roditelji kupili harmoniku, ali nisu imali srestava da plačaju i nekoga tko bi me učio i davao časove. Ja sam inače tvrdoglave i uporne naravi pa sam sam nastavio svakodnevno vježbati  i eto, išlo je polako naprijed.
Kako su to naši stari govorili, kad sam se podvirio poda se u stvari zamomčio, odlučim da pređem na gitaru a kako i ne bi  kad kraj Vrbasa starija raja sviraju gitare a oko njih treba ko gnjilih krušaka, povuklo me to i to dobro.
Zbavim gitaru i kod Miće Muhareminog (Bjela Cipela) u barake. Nije ni on bio nešto posebno ali za mene jeste. Tu sam dolazio kad je on mogao ili kad ga uhvatim. To moje učenje gitare je trajalo možda 3 mjeseca a onda sam kao i večina naše raje krao znanje iz kafana.
Za ta 3 mjeseca sam bio možda mjesec i po dana bio  kod njega a plačao sam ga u cugi, Vlahov kad se ima a bilo je često i džabnih časova!
Hvala mu na tome, mnogo mi je pomogao u samom startu.
vajdo
Onda odlazim u vojsku gdje mi je kao i mnogima koji su svirali i znali pjevati moje muzičko znanje mnogo pomoglo da lakše prebrodim dane i mjesece u vojsci. Nakon dolaska iz vojske odlazim u Sarajevo sa željom i nadom da se ozbiljnije bavim muzikom a naročito pjevanjem.
U Sarajevu upoznajem muzičare koji su mi pomogli da se uklopim u raju i počnem pjevati.
Bilo je to zlatno vrijeme kada su po kafanama pjevali Halid Bešlić, Mile Kitić, Rizo Hamidovic poslije dolazi i Šerif Konjević.
Pjevač koji je na mene ostavio veliki utisak i koga sam dobro poznavao bio je rahmetli Ćazim Čolaković. Kažem rahmetli jer su juće sve internet novine objavile da je moj Ćazim poslije teške bolesti preselio na Ahiret. Neka mu dragi Allah podari lijepi Džennet jer je to davno zaslužio uveseljavajući godinama naša srca i naše duše sa svojom pjesmom.
Početkom 80-tih bježim iz Sarajva i nastavljam u svojoj Banjaluci da se bavim muzikom. Pjevalo se svašta ali sevdah je uvijek bio broj jedan.
Kako i ne bi kad nam je svima Vrbas ispod prozora tekao i ulijevao nam sevdah u vene i duše tada a ta sevdah ljubav traje do dan danas a trajaće i dok sam živ!
vajdo5
U mojoj porodici od vajkada su pretežno svi lijepo pjevali, od njih to naslijedih i jedini zaplivah malo ozbiljnije u te vode.
Da do kraja budem iskren ja bih sa svojom upornošću i talentom dogurao vjerovatno daleko posebno dok sam bio u Sarajevu ali da nije bilo čašice koja je mnogima skratila ili uništila karijeru. Imao sam sve uslove da postignem uspjeh ali bio sam u to vrijeme ovisnik o alkoholu, kroner kako se tada govorilo. Kao takav nisam mogao ozbiljno da izvršavam obaveze koje su me trebale voditi ka vrhu a u stvari vodile su me ka Banjaluci, Abaciji, raji, gitari i sevdahu. Kad sa ove vremenske distance sve sagledam, i nije mi žao, lijep smo život imali!
Često spomenem u društvu činjenicu da kojim sam tempom i kako živio, da sam i uspio da izgradim uspješnu karijeru, ja bih već odavno mirisao ljubičice odozdo iz zemlje!vajdo4
Sve u svemu, evo me živ i zdrav i ako Bog da vidimo se na ljeto u našoj Banjaluci da na zajedničkom koncertu krunišemo sve ono što smo do sada uradili!

Pozdrav svim mojim dragim banjalučanima ma gdje bili, voli vas Vaš Vajdo!