Kazivanja – Banjaluka nekad

KAZIVANJA, BANJALUKA NEKAD… je mjesto gdje se postavljaju pisma upućena na SKIBYusa koja iznose Vaša sjećanja na pojedine ljude, događaje, dijelove grada, uspomene…… isto tako ćemo da postavljamo citate iz knjiga, koji govore o staroj Banjaluci, a koje mi pronađemo ili od Vas dobijemo.
Ukratko, KAZIVANJA možemo objasniti sa dvije riječi “evociranje uspomena”, kojih se rado sjećamo kad nas na njih netko podsjeti, i zato sjetite se, pišite i šaljite na: e-mail

—————————————————————–

——————————————————————————————————————————————

B U R E

17 .8. 1994.
Ovih dana pronijela se vijest da je Bure, koga svi tako zovu i svi znaju u gradu, poginuo. Da tragedija bude veća, to se desilo još `93. u Augustu a pošto vijesti do nas stižu sa zakašnjenjem, tako je i ova, tužna, pretužna, stigla tek ovih dana.
Sudbina je njega i njegovog druga Avdiju odvela u Hercegovinu, i tu su obadva poginula. Moj Sejo i ja, sa suzama u očima, evociramo uspomene na njega. Mislim da ne postoji osoba u gradu koja ga nije voljela.
I u mašti vidim Bureta (`ko mu je samo dao taj nadimak), kao da se “valja” u hodu, uvijek nasmijan i spreman za šalu.

Bio je pjevač u sastavu “Los Muchachos” koji je bio popularan tih godina u gradu, A i van granica BiH, posebno u izvođenju južno-američkih i meksičkih pjesama. U pjesmi “Momačko veče” opet ga prepoznajem, kad kaže:

“Zaljubih se iznenada u nekakva crna vraga.
Iz oka joj munja sija, neću više ja u zijan” ,

Kao da upućuje riječi svojoj prelijepoj ženi Ademi, Mostarki, po koju su on i moj Sejo jedne zime išli u Mostar sa starim ” Renolom 4 “, pa negdje u Hercegovini imali defekt i ostali na putu, popravljajući ga.
Bure je ostao besmrtan, jer je ostavio iza sebe divne pjesme i sječanje na izuzetan lik čovjeka. Zato su ga mnogi voljeli, kao i ja, jer ga nisam odvajala od svoje braće.
Uz Bureta se svakako prisjećam raje sa Ilidže, divnih i skromnih momaka i mnogobrojnih porodica i drugih komšija, od borova pa do Sitara.
Sve te porodice sa Ilidže, Sitara, Dolca, Novoselije, Graba, Čaršije, Tabaka, živjele su kao rod. Obale Vrbasa bile su sastajalište mladeži, posebno u ljeto, kada bi se smjenjivala kupanja: malo u hladnom Vrbasu, a malo u toploj sumpornoj vodi ispod kuće Mustafe Trokića.
Skoro svako je imao voćnjak, ali bilo je slađe voće iz tuđih bašči.
Znao je neko i batine dobiti, ali to su sve drage uspomene.
I svi mi koji smo voljeli svaki naš kutak, Vrbas, naše bašče,
vočnjake, znali smo se voljeti, ali znali smo i biti skromni i radovati se sitnim stvarima.
Ovi “NOVI” nikada neće znati za Hradanovac, Sofru, Iliman, Kazane, Trokin brod, Šugavicu, Hadži-Hivzinu, Tekiju, Mlinove, Sedre, Halilovac, Studenac, Sokolovac, Grab, Abaciju, Adu, i druga mjesta, oni neće znati uživati u pojedinim dijelovima, niti će znati upravljati kajakom uz plahovit Vrbas.
Ne znam da li je iko ostao od Ilidžana, ali znam da se većina rasula po bijelome svijetu, kao što je sudbina odvela našeg Bureta u Hercegovinu.

Iz knjige “Sjećanja na oteti grad” SAIME-VIŠIĆ KURJAK

(Zahvaljujem se gospođi Saimi na ideji i dozvoli da koristim članak iz njene knjige)
————–

Moje sječanje na Alispahić Hamdiju – Bureta ( otac Ibrahim i majka Hata ) je vezano naravno za njegovu pjesmu i druženje uz gitare Veke, Niske, Čute, Ismeta i drugih na Brionima i u motelu u Šeheru.
Na njegovu vedrinu, njegov vječiti osmijeh njegovu besprijekornu improvizaciju bilo koje naše pjesme na engleskom, španskom i drugim jezicima koju je mogao, koliko se ja sjećam, još samo tako da izvodi Hamdija Čustović naš Tom Džons sa Miljacke.
Ovih dana dok sam postavljao ovaj članak nisam mogao da se otmem sječanju na mog velikog prijatelja iz djetinjstva i momačkih dana a takođe i Buretovog najboljeg prijatelja rahmetli Avdić Avdiju – Akana, koji je zajedno sa Buretom poginuo za vrijeme rata u Mostaru.
Zamolio bih sve koji znaju neke podatke o njima ili imaju njihove slike da mi se jave.

Sakib Jakupovic

————————————————————————————————————————

O BANJA LUCI KROZ ISTORIJU REKLI SU:

Ostaci temelja nekadasnje dzamije u Novoseliji ukazuju na to da je ovdje postajalo naselje sa nekoliko desetina kuca. O kulturi tadasnjih stanovnika govore i ostaci vodovoda dugog preko 1.200 metara, koji je izgraden istovremeno kad i ovo naselje. Cijevi vodovoda bile su napravljene od pecene gline, a postavljene su od Banovickog vrela, koje i sada postoji, od samog centra naselja. Interesantno je pomenuti da su mjestani ovim vrelom sluzili sve od 1914. godina, odnosno do izbijanja prvog svjetskog rata.

Pa ipak, Desna Novoselija je, kako nam rece jedan od starijih mjestana, nastala po svemu sudeci mnogo ranije od Lijeve, gdje je nekada, kao i u centru Banjaluke rasla hrastova suma. Po svjetlosti lojanica i fenjera koje su nosili ljudi silazeci uvece sa okolnih brda do kuce moglo se zakljuciti da je na toj obali rijeke zivjelo vise stotina stanovnika.

Duga je prica o dvije Novoselije na obalama vjedno pjenusave rijeke- prica o skromnim i uvijek cutljivim ljudima, ljudima koji su bili stijesnjeni ne samo obrancima Sehitluka, Manjace i Cemernice, nego i raznim istorijkim zbivanjima.Dugo cekanje u mjestu, samo povremeno narusavani mir i opet ono famozno bosansko >>nista<<, bili su poceci, ali ne i kraj zivota ovog naselja. Dugo su godina veliki drveni camci, koje ovdje jos uvjek zovu kerepi, bili jedina veza ova dva naseljena mjesta. Tako je bilo sve do 1955. godine, kada je izgraden novi zicani most.

Neki stariji Novoseljani, jos i danas se sjecaju damdzije Avde Jahica, covjeka snaznih misica, koji se od kraja zivota nije rastajao od rijeke. Poslije njega, ovaj posao prauzimali su sa koljena na koljeno Tahir, Adil i Adem Tulek. Sve dok celicne niti mosta nisu spojile dvije zelene obale. Istina, tu je i ranije postojao drveni most, kojeg se danas, nazalost, u citavoj Novoseliji niko ne sjeca. Samo hrastovi direci i grede, koje su duge i po deset metara, govore o tome da je izmedu dvije Novoselije, iduvjek postojala cvrsta veza.

Medutim , pouzdano se zna da je najveci dio istorje ovog naselja, vezan za ime nekog Behram-efendija, koji je prema kaizvanju najstarijih mjestana, po naredbi sultana prognan iz Sirije. Prema ispitivanjima profesora Bijelica, koji je ovdje boravio negdje tirdesetih godina ovog stoljeca, da se zakljuciti da je Behram pripadao carskoj porodici i da je u toku svog dugog i mukotrpnog zivota stekao veoma visoko obrazovanje. Ispitujuci arabeske na ulaznom portalu dzamije Bijelic je procitao i preveo ove Behremove rijeci:

“Zivot mi je bio tezak, proputovao sam mnogo i naucio sam mnogo. Napisao sam i napisacu mnogo knjiga, koje ce jednoga dana otici u bescijenje.”

Za Behramovo ime vezana je i jedna legenda koju i sad rado prepricavaju u Novoseliji. Jednoga dana, kaze legenda, krenuo je iz Tranika po vezirovoj naredbi u Banjaluku novi kadija. Došavši u Novoseliju, on je vidio Behrama, kako cuvajuci stado ovaca sjedi i pise.

Kadija se naravno, mnogo zacudio i prisao cobaninu, ali kada je vidio sta i o cemu cobanin pise, on se smjsta okranuo i vratio u Travnik. Sta cu ja u Banjaluci, rako je on, nakon svog povratka veziru, kad tu i cobani znaju vise nego ja sam.

Salih KONJHODZIC……1968 godina.

 ———————————–

Banje su na desnoj vrbaskoj strani, prilicno uz vodu, u onom kraju, sto od prilike spram tvrgjave zapocinje i proteze se sat daleko gore u brdski tjesnac. Sav se taj kraj prostire sasvim uz rijeke i uz Ponir. Brdo se uzdize isprvice 100, a dalje gore 300 stopa nad rijeku i opada u nju na gdjekojim mjestima kao strma stijena.

Rijecno je korito stjenovito, pad je jak i sumi jos i jace radi sutava, sto su udesene za bezbrojne mlinove.

Rijeka je siroka nekih 300 stopa. Na drugoj strani zapocinje opet visina humcima, na kojima stoje vocnjaci.

Tjesnac se vijuga kao zmija, kuce u njemu cas izviruju, cas opet nestaju, pogdjegdje stoji koja dzamija med tihim bascama i stijenama, voda sumi, a mlinovi klopocu–to ti je idila, sto je samo mozes zamiliti. A u toj idili leze na dva mejsta rimske banje. Prva je banjka blizu jednog mosta, sama rusevina, iz koje izvire toplica. Tu se je u sedamdesetim godinama naslo 600 rimskih novaca, valjda cijela kupalisna blagajna. Nesto dalje uz rijeku stoji banja, sto i danas jos sluzi, masivna zgrada s kubetima koja je, vele, sagradena u sestom vijeku, a uz nju jos jedna zgrada, opet razrusena.

U bilizini imaju jos tri vrela, do danas niti negradjena.

Svuda med kucama, bascama i poljima leze muhamedovska groblja, cesto kao veliki klinovi med najljepsim plodovitim poljima. Mrtvacki je kult jamacno veoma lijep i u neku je ruku opravdan, no opet ne trebaju mrtvaci da potiskuju zive ljude s njihova posjeda, a u nekojim bosanskim gradovima skoro da je tako.

Da vazda i svagdje gledas grobne spomenike, nije bas ni svakomu po cefu, makar da smrt na Balkanu ne hoda u mradnoj zalobnoj odobi. Groblje je tu polje s razasutim nisanima, a po grobnlju pasu po volji ovce i koze. Samo uz dzamije su groblja, ma da se ne njeguju, opet ogregjena i sva u zelenilu.

To je zelenilo na svim stranama i jeste najveca drazest u ovom brdskom kraju, gdje nema prave visoke sume. Visovi sto iskakuju po visoravni pokriveni su grmlje, koji je gdjegdje jedva od koljena, a gdjegdje i vise od covjeka i gusto da ne mozes lako prodrti. Kvrgavi dzbunovi crnograbovi, bodljikavo kruskovo drvece, krzljavo sve redom, gusti grmovi bukava, lijeski, glogova, javorova, smreka, svi ponizno priklonjeni k zemlji, kao da ih je oluja pognula, – to ti je ovdje suma.

A opet izviruju iz nje biljke, sto te prenose na najtopliji jug. Sitni grimizni svjetovi brocike ( Galium purpureum), grancice veprinjaka, cvjetnate glavice sitnih bijelih crnomodro iscjevkanih svjetova lisnate djeteline (Dorycnium herbaceum) mirisavi cvjetovi skrizaline, cetinjavi klasovi kresca ( Cynosurus eclivatus) skrivaju se u grmlju ili se liepe po pukotinama golih stijena, sto se po gdjegdje javljaju na prostoru od nekoliko cetvornih metara, kao ozbiljna opomena, koja u malom predocuje strasni krs.

Henrik RENNER …..1896.
———————————–

Nakon cetiri sahta voznje u seheru si Banjoj Luci. Prije nego ces u varos sretas na desnu Petricevac, novi samostan franjevcki. NIje se jos mogla crkva svrsiti, jer se Turci pobunili, po nagovoru, kao kazu srbskih ucitelja, koji mutno gledaju na taj napredak latinluka. Po lukah sot se od zapada niz Vrbas izvijaju, od Jajacke stine i Malibuca, izmedu Brankovca i Ponira, Otegla se Banja Luka do saht i po dugljine.

Stanovnici se mnoze jere ih danomice od svakle pridolazi. Trguje se u zito, u voce, u vino, u pivo, u maili i u veliki zub, u svinje , u gvozde..itd… Banja Luka danas broji, kazu, preko dvadeset hiljada dusa. Bit ce ih tri hiljade hriscana, hiljade krscana, a ostalu su Turci, zestoki krajisnici. Kad dolzasi od posavja, lijepa ti se kaze Banja Luka zidanim kucama hrisanskim i krscanskim ,velikom vojarnom, samostalnom milosrdnica i srpskom bogoslovijom.

Kroz tu, sto Turci zovu Gola mahla, prolazi se u Donji seher, kojeg spaja most preko Vrbasa sa drvenim i opalim begovskim sarajima. Donji seher je cisto turki grad, u njem je najzivlja trgovina. Okolo Feradije okupolja se cvijet bosanskoga turstva: stariji da tu po cesmom, sto se rastocile okolo dzamije, oavdes uzimaju, a mladi da slusaju slave Muhamedove, kad adzije zbore o cudesima sto vidise na Cabi i o velikoj moci stambilskoga Padise, kojemu sluze svi kaurci carevi. Ferdaija banjalucka sjajna je licem, bogata uspomenami: bjelilo i zelenilo sa svih strana iznutra i s’vana nasarani obloci, zrcalo biljura svijeh cvjetova, obilje suncanog svijetla pri danu, car srebrnih svhetljka pri noc, zubor cesma koji se razlijega kroz svodove dzamije i stapa se jekom molitava sa visokih munara, to prodiralo u dusu i zanosilo odmetnike svoga roda da mu budu krvoloci, kakvih ne bilo do Cerkesa. Krvava je krajina…..

30.VI 1874. Mihovil Pavlinovic

 ——————————

Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano lezi prude bes mjere i konca. Malim trudom mogao bi se dakle ovim prudem nasipati drum sve do Banja Luke, ali lijenost i nehanstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i mocvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kucu i zemlju. Malo podalje tece opet preko puta drugi potok Dragocin, od kojega nosi okolica ime Dragocin-polje. Slijedi neznatno selo Dervisi i opet zapustene livade s mnozinom stadah od ovacah, i tada se dode do hana liepe Vide. Ovamo se navratjaju skoro svi putnici Turci i krscani sto putuju u Banja Luku. Magnet sto ih ovamo vuce jesu dvije djevojke, jedna Turkinja, a druga Djaurka, sto stoje u sluzbi lijepe Vide, koja sada, kako sam cuo, nije vise uprav lijepa, jer je vec pristara, no nosi na svoje krupnome tijelu mudru glavu, pa znade iz nauke svoga prosastnoga zivota sto vuce najbolje ljude i momke u samotna mjesta. Napokon dodosmo poslije tri sata voznje na veliko Banjalucko polje, pusto sa stotinama grabah, jaminah i mlakah, a prekrstjeno drumovi sto ih ponacinise s vremenom kiridzije kako kome po volji bijase.

Pred nama lezase Banja Luka sa svojimi 42 dzamijami, od kojih je najveca Feradija, sagradena oko g.1576. od poturice Ferhad bega.

Varos se pruza podrugi sat hoda uz obadva kraja rijeke Vrbasa, a za njim uzdize se lijepa planina Ozmaca ili Osmina…

Kuce banjalucke sve su na jedan kat. Po sredinin ulicah ima blata ko koljena, s kraja, kuda ljudi hodaju, kaldrmano je malim kamenom, ali kazu da je ta kaldrma jos od Kulina Bana, dakle preko 700 godinah stara. Ne znam da li je u tom vrijerna tradicina, ali kako je kaldrma crna i poderana, mislio bi da je nesto istine. Na carziji imade mnozina ducanah zbitih po istonom ukusu iz dasakah. U njih se vidi vec mnogo kojekakvih beckih i terstjanskih sitnarijah, sto nece bas usreciti Bosnu. U takvom tijesnom ducanu sjedi trgovac citav dan, tu prima prijatelje i prihodnike, pa ustaje rijetko, i onda kada daje komu robu na prodaju, jer mu sva roba ne stoji dalje nego sto on rukom dosegnuti moze.

Ja posjetih u takom ducanu veoma postena Turcina Jusufa Sibica, najbogatijega trgovca u Banjoj Luci, kojega pocamsi od kajmakana svi rado vide i polaze.

Ivan KUKULJEVIC …..1857 godine.

 ————————————-

Stari grad Banja Luke je jusno predgrade Gornji Seher, drazesni kaos od kucica, skrivenih u cestaru (sipragu), mlinova, suma, vode i spilja od obalama.
Mlade djevojke jure preko uskih ulica, a zene u zaru stiskaju se plasljivo uz ogradu.
Na jednoj ogradjenoj livadi pod vedrim nebom stoji jedna propovjedaonica od kamena.
To je mjesto gdje se moli Bogu Sulejman Velicanstveni, koji se na svom vojnom pohodu za Bec zadrzao tu i molio.
Na jos starija vremena podsjeca rimsko kupaliste, radeno iznad jedne neutralen terme, a pecina od sedre na Vrbasu sluzile su Rimljanima odevidno kao mjesto za kupanje.
U Laktasima i Slatini Ilidzi, sjeverno od Banja Luke, ne javlja se samo slicna topla voda kao u Gornjem Seheru,
vec se otrkivaju kao kod terme i ovdje rusevine rimskih kuca…

Milena PREINDLSBEGER-MRAZOVIC …..1895

—————————————-

Seher se stere od jugoistoka prema sjeveru u duzini jednoga sata, s obje strane rijeke Vrbasa, ali je s jedne i s druge strane uzak. Pored toga sto pokraj svih kuca tece ziva voda, svaka bolja kuca (handan) ima vinograd, bascu, i ruzicnjak, divan kao zemaljski raj. S jedne strane sehera na drugu prelazi se na tri mjesta preko drvenih mostova na rijeci Vrbasu.

Ima svega cetrdeset i pet mahala, a najnaseljenije su: Ferhadpasina i Saraj-Mahala. U svemu ima tri hiljade sedam stotina lijepih ceremidon i sindrom porivenih kuca u dobrom stanju. Od visokih dvorova (saraj) istice se:

kajmakamski dvor, koji je vrlo lijep. I Ferhad-pasin dvor je na glasu.

Dzamije.- Muslimanskih bogolja (mihrab) ima cetrdeset i pet. Izmedu svih dzamija istice se poput carkse Ferhad-pasina dzamija. Svi su joj dijelovi porkiveni olovom. Lijepa je takode i Stara dzamija.

Medrese.- Ferhad -Pasina medrese je glasovita.

Mektebi.- Ima ih jedanaest. Najpoznatiji su: Ferhad-pasin mekteb i mekteb nekog Dzevri-zade-a.

Javna kupatila (hamami). – Lijep je i poznat Ferhad-Pasin Hamam. Njegova vruca voda ilidza je ljekovita a zgrada joj nije tako lijepa. U svakoj boljoj kuci (handan) izgradena su kucna kupatila s pecima (sobali hamam).

Carsuja.- Ima tri stotine ducana, jedan bezistan sagraden od tvrdog materijala. U njemu je i sada na kapijama s obje strane provucen gvozdeni lanac. On se sastoji od stotinu ducana. TO je zaduzbina pokojnog Ferhad-pase.

Javne kuhinje. – tu se nalazi Gazi Ferhad-pasin imaret ciju veledusnu sofru i danas besplatno uzivaju putnici i namjernici, a upravitelj (mutevelija) mu je njegov si Mehmed-beg.

Evlija CEBELIJA ….1660

——————————————————————————————————————–

SJECANJA ATIFA TURCINHODZICA NA LICNOSTI KOJE SU OSTAVILE TRAGA U SJECANJU OBICNIH BANJALUCANA

LAZO DELIC

Lazo Delic je bio banjalucka ziva legenda, sa onim stapom i  sa onom kosom i djelovao je po malo zastrasujuce, sa torbom i svojim pogledom onako uprtim negdje tamo ravno. Prolazeci kraj njega ili on kraj mene cesto sam pomisljao …, da mi je samo znati o cemu on to … bas tog trenutka razmislja. Pricalo se o njemu, ali sto jest, jest, da ja ipak priupitam moju majku Muniru, zivu legendu.

Hvala bogu poce ona ovako :”Ma sve je to poumiralo moj sine pa i Lazo, a kako ga necu znati, jos kad sam isla u osnovnu skolu, a on meni i mojoj prijateljici, da da idemo ispod njegovih jabuka i da sebi nakupimo. Kuca niska, ali podugacka, tacno se nalazila iza “Pivnice” u Gospodskoj ulici ili tacnije preko puta birtije “Grmec”.

Imao je sestru Maru koja je bila udata za Borovnicom. Imao je Lazo i svoje privatno selo. Da je njegovo vlasnistvo pola Gospodske ulice mnogi su znali ali za privatno selo …malo `ko.. Od familije je imao brata Jovu koji je zivio sa zenom Desom a brat mu Jovo bio advokat (u ono vrijeme  advokat se zvao “fiskal”). Jedno vrijeme je bio i ozenjen, ali ta jadnica je radila samo oko kuce. Kod njega su dolazila djeca na one dopunske iz matematike, jer on je stvarno i pored toga sto je predavao matematiku, bio pravi poznavalac svoga zanata …

Imao je Lazo svoj imidz po cemu je bio prepoznatljiv, nosio je oko pasa lanac sa  katancem, od kojeg se malo kad rastajao… Zena sa kojom se na selu druzio je takodje posjedovala svoje selo, bila je kci od isto tako poznatog i priznatog banjaluckog advokata ….. znalo se da je volio neku ,ali …….mozda je to bio onaj njegov pogled tamo “Negdje u daljini pogled mu se gubi”. Da neki pojedinci nisu culi od nekih starijih, `ko je Lazo Delic, tacno bi mu ono po nasem “udjelio sadaku”, ali posto je bilo od uha do uha, boga mi i oni poput Milkana Gojica (u ono vrijeme imucan ), imali su i te kakav respekt prema nasem “profesoru”.

Pise Atif u ime svoje majke Munire Turcinhodzic….. Juni.10. 2005. god.
————————————————
J O Z O

Nekako u to vrijeme kao i ostali nama interesantni, a koji su se kao po dogovoru šetali naizmjenično kroz naše sokake, bi još jedan, ali za razliku od ostalih, ovaj baš nije bio nešto ……ono …jadni.
Postoji priča koju smo i mi djeca čuli, da mu je majka nehotice prolila vrelu vodu na glavu, pa eto, jadan osta dobro, udaren….. da mu ništa nije bilo na sred ulice pokazati i….. Naravno da je to radio, ako smo mi baš pretjerali sa onim:
“Jozo eto Leske”…. e tad je bilo ono….. a imao je Jozo običaj i da frkće.
Na glavi mu je bila stalno mica (jedna vrsta kape) onako nakrivljena na desnu stranu i pogled skoro uvijek uperen u nebo pa niz ulicu.
Kud baš taj dan da se nađe i Leska… negdje odozdo, pa kad Leska ugleda Jozu ….a mi ko djeca:”Leska eto Joze”, ja belaja i trke niz ulicu, što nas , što njih dvojice.
…..Obicno je to bilo “kamenovanje” i sa jedne i sa druge strane, ali najviše prepadanja i zamahivanja, jednog prema drugom… i na kraju, jedan za drugim na nekakvom ostojanju i ….Leska svoju psovku, a Jozo za njim niz ulicu …dokle li će samo……

Atif – Juni 21.2005. god.

—————————————-

DERVIS LESKA

Nezna čovjek sta reći za jedno ili drugo, koje mu je ime, a koje prezime? Za nas djecu je i jedno i drugo bilo ime i prezime nekad nama dragog čovjeka, koji je opet imao posebne šeme od glave do pete.
Na glavi je imao fes, a ispod fesa uvijek uredno ošišanu kosu, u odnosu na ostali dio garderobe, sako star jedno petnaestak godina, hlaće sa onim izbačenim koljenima, i što je bilo jako interesantno, gumene “kaloše” (jedno 47br.), pa po onom našem putu… tačno i na vrijeme, što je takođe bilo interesantno, ulicom Avde Karabegovića
gdje smo ga mi djeca obavezno čekali da bi ga mogli, malo eto… ono “Derviš Leska, Derviš Leska….” a on onako sa nekom toljagom. pa će nama “paskovići jedni”,… pa ko fol maše on za nama a nikad nikog ne udari….. mi za njim, a on se obazire, pa malo pridrži onaj svoj fes rukom, ko biva sve možeš ali fes… neka se nešali glavom da ga ko dirne.
Dobro se sjećam, nije volio Jozu , e, kad mu ga spomeneš, onda je bilo i bacanje kamenja, ali mi smo to znali i naravno…. bjež ` uz ulicu.
Bilo je i onih koji su vikali: “Eto Joze” ….a onda bi nas Leska ili Derviš sa onim svojim kalošama zagrabio malo brže i uvijek bi se čulo ono njegovo: “nos` vas džavo, paskovići mali “……. eto, to je bio naš Leska a u nama je ostalo vjecno pitanje: šta bi se desilo kad bi se on i Jozo sreli.

Atif – Juni 16.2005.god.

—————————————————

V E H A B

KITIRI….. KITIRI…. orilo se našim kamenitim ulicama i sokacima, kojima su odjekivale nanule, pa ono “…..upalili se kandilji na džamiji Ferhadiji”… lete sa pendžera “cvrke”… ja bože dragi i meraka u večeri rane… trka nas djece pod pendžere, pa one cvrke… trči za njim.
On tako uspravan, ponosit, sa onom svojom francusko kapom, kao da mu je bilo važno samo da prođe kroz naše sokake, pa makar niko ništa i ne kupio…. a ko neće od nas djece?
Ostao mi je duboko u sjećanju pogled u njegovu korpu…a u korpi …KITIRI, raznoraznih oblika, pa poneki liči i na reljef (valjda ono, nije potrefio materijal )…. pa negdje crveniji, negdje pola ofarban, pola nije, negje previše farbe… a on uzima pare i nikad ih ne broji, a ti biraj… ja dragosti, bilo je i onih iza leđa… ko biva on ne zna… ma, znao je on to i te kako.
VEHAB je bio pravi, najljepše mu je stajalo kad onako kaže KITIRI, KITIRI… pa mu se sastave vilice pa bez i jednog zuba u glavi, zategne ono rukom i rukavom frfrfrfrfrfrfrfrfrf,…. Ni to nikom nije smetalo od djece, ko fol…. uf,uf, uf, brate, slatki su, pa ma kakvi bili samo nek su od VEHABA.
Eee, dobra stara vremena…

Atif – Juni 15.2005. god.

—————————-

ALIJA GARA

DAJ STARI JEDNU GARU (CIGARU)
Rođen u desnoj Novoseliji, boemčina na svoj naćin, miroljubivi stariji momak, o kome je malo tko znao, pa i sami mještani …osim ono “Daj jednu garu” a posebno kada bi kao fol nekom nešto pomogao (nedaj bože šta teško).
Bio je jako drag sa onim svojim trljanjem ruku, koje je bilo obavezno prije onog izgovorenog a što posta “legendarno” među našim Banjalučanima ,a posebno među omladinom u Gornjem Šeheru, pa od tud i ona zeza , koju su pokušali da mu kažu …….ali bilo je i ono …bježanija.
Najviše je volio dolaziti u prelijepu baštu “Budučnosti” i tamo je beskaharno pio kahvu, pa ko naiđe ,a on “daj garu” a ruke uvijek …k`o, ono zima pa ih trlja..
U po ljeta i zime na njemu je bio zimski kaput, ali ništa ispod ni košulje …stvarno je bio legenda .. ali su mu najviše smetali isto tako, kako ja rekoh nasi ostali Banjalučki “diverzanti” po radu, nego samo ono …kao sto su bili Derviš Leska, pa Jozo pa Hole…i nedaj bože da se negdje sretnu …tek je onda bio lom, a jedini i opasniji je bio Alija Gusak.
U ono vrijeme bio je još jedan naš Hisečanin mnogima nama drag i poznat, ali on nije spadao u “diverzante” nego ko biva u naprednu radničku klasu i uz to privatni poduzetnik (po najnovijem) “KITIRDZIJA”, naš Vehab…o kojem ce mo nešto kasnije .

Srdačan pozdrav,

Iz sjećanja Atifa Turčinhodžića … Juni 12.2004.god.

——————————–

BL
BANJALUKA NEKAD

Na svakom koraku nešto zanimljivo. U blizini Ferhadije, na samim ćoškovima, s jedne strane snažni kafedžija Gušić nabija na kalup ovlažene fesove (jer kalupe zagrijava drvenim ćumurom koji ispod
kalupa tinja), a s druge strane, u to vrijeme najpoznatiji banjalučki ćevabdžija Redžep Memić, peče bogovske ćevape. Somuni svježi, iz obližnjih pekara na Haništu. Nešto podalje, iza desetak radnji i dućančića, kavana i gostionica, najveća banjalučka robna kuća Nahmijas. Čega sve u njoj ima, bilo u prizemlju ili na katu, pa imaš dojam da si ušao u drugu banjalučku natkrivenu čaršiju (bezistan), jer i ovaj savremeni bezistan spaja dvije susjedne ulice. Nasuprot Nahmijasu, jedna od rijetkih banjalučkih piljarnica (koju drži dobroćudni Novalija) u novijem zdanju. Na istoj strani jedna od mnogih gostiona –Volga, iz koje su ćesto odzvanjale ruske melodije i zbog čega je redovito bila pod prismotrom. Držao ju je Hadžišabić. Koji korak dalje – nanuldžija…Na prvom raskršću, na jednoj strani trgovina Velka Krstanovića uvijek uglađenog i dotjeranog, a preko puta kavana Mahmuta Durana, koja je u to vrijeme bila na glasu, jer je u njoj pjevao, u to vrijeme vrlo poznati Hodža (Budimlić).
No, nije samo Hodža privlačio pozornost Banjalučana u to vrijeme, već i njegova harmonika – nova sedefli, sa šarenim tipkama, za koju je u Italiji, kako su kazivali, dao goleme novce, toliko mnogo, da je motor s prikolicom (što je bio nedostižni san u ono doba) mogao za nju dobiti. U blizini, do Krstanovića, krčma neobičnog imena Abesinija. Njenom vlasniku Pucaru rado su navraćali; naročito je bila puna u pazarne dane. Negdje na sredini ulice, nepopularna institucija – Uprava policije, a odmah do nje, u dvorištu stare Džinića kuće, često je pažnju privlačio crni konj, rekoše, arapske krvi, koji je sa lakoćom vozio ćeze i svojeg vlasnika-Asimbega. Ljepšeg konja ne bijaše nadaleko. Idući od Ferhadije prema Arnaudiji, s lijeve strane jedna od posljednjih bosanskih kafana u kojoj nisu pekli mljevenu kavu. Vlasnik, Bahto Hamzić, je u stupi, zvanoj dibek (od drveta) teškom željeznom šipkom, zadebljanom na jednom kraju, tucao isprženu kavu. Mnogi su Bahti dolazili, jer je njegova khva imala posebnu aromu.
Na drugom raskršću, pored stare stolarske radnje Jusufovića, šćućurila se mala slastičarna Jusufa Eminovića, a preko puta pekarica Livnjaka (Džonlića). Ih, kakva radost nas djece bijaše kada bismo za polić (pola dinara) kupili polovicu toplog somuna a za drugi polić, preko puta kod starog i dobrog Jusufa, kupili tahanuše. Taj ‘po i po’ je bio slatki, a slani ‘po i po’ dobijao se kod ćevabdžije Redžepa. Do pekare Livnjaka nalazio se jedan od najpoznatijih banjalučkih lončara (grnčara), Aleksandar Nikolić, rodom iz Srbije. Koliko je samo učenika s učiteljima prodefiliralo kroz njegovu radnju i razgledalo njegovu peć, a on je sve srdačno primao, iako je svaki dan grnčarima bivalo sve teže.
Dvadesetak koraka dalje smještena je (i sada stoji) najveća zgrada ove ulice – Mujezinovića kuća (širokih holova, sa basamcima u sredini i petnaestak soba u svakom katu, i golemim tavanom koji je bio
najveći banjalučki golubarnik u to vrijeme.) Za ovu građevinu kazivalo se da je nekoć, u tursko vrijeme, bila bolnica. Sjećam se, vlasnici – najprije Gušići pa Mujezinovići, su to nijekali, tvrdeći da je to uvijek bila
obiteljska zgrada i ništa drugo. U dvorište ove zgrade, pogrešno nazvane hastahana, smjestila se pred sam rat jedna od prvih banjalučkih motornih stolarija (sa hobl mašinama na električni pogon), vlasništvo Ilije Matića (i nekog poduzetnika) uz čiju su pomoć stolari iz svih krajeva grada ubrzavali bi svoje poslove. U prostorijama stolarije nekad ranije radio je užar Nešić sa gluhonijemim, ali dobroćudnim pomoćnikom Nimcem s Pobrđa, s kojim smo često na prsteb razgovarali – išaretom. Preko puta Mujezinovića kuće, u trošnoj prizemnici, stanovala je vrijedna, samohrana Marija. Ništa joj nije bilo teško raditi, jer je živjela za svog jedinca. Bila je dobra i poštena, željna razgovora i rada. Koliko je bila dobra komšinica potvrdio je njezin pogreb prošle godine (1973.), kada su joj, uprkos nevremenu, na sahranu
došle stare, raseljene komšije. U blizini džamije Arnaudije ponovo življi dio grada.
Pored lijepe džamije sa munaricom poznatim su ga činili slastičarna Merdžanovića (koja je, naročito zimi, kada su se vraćali skijaši sa Šibova i Ignjaca, znala biti puna, jer je vrući salep za svakoga predstavljao izvrsnu okrepu), trgovina Ilije Arivuka i piljarnica Katice Sarafin, koja je bila poštena, susretljiva i uslužna, nošena eljom da u odsustvu muža, koji je bio u Španskom ratu, djecu izvede na pravi put. Tu je počinjao i put za Pobrđe, a desno je vodila cesta za Lauš. Zimi na tom brdu, naročito u predvečerje, bijaše najveselije. Sanjkalo se ili vozilo na ligurama do kasno u noć po snijegu kojeg bijaše u izobilju, i ledu koji smo sami pravili sipajući vodu iz česme pored donjih ulaznih vrata u džamijsko dvorište. A iznad raskršća na brijegu izdizala se Hadžihalilovića kuća. Sa svakog njezina pendžera moglo se vidjeti šta se zbiva duž cijele ulice, sve tamo do raskršća kod džamije Ferhadije. Na raskršću ceste, koja vodi za Pobrđe i puteljka koji je vodio kući Hadžihalilovića, bila je omanja zgrada. Pažnju je privlačila dvjema isturenim šinjama za koje se pričalo da su bile postolje topu koji je nekoć oglašavao podne.
Ne, nije to sve što se nalazilo u ovoj ulici. Možda još samo treba spomenuti jedan detalj. Ona je među prvima ulicama u Banjaluci, koja je tridesetih godina dobila asfalt, koji je stigao samo do Uprave policije
i stao; dalje se gazilo blato. Baš zbog toga često su je morali prati. I pranje asfaltiranih ulica je jedna od zanimljivosti:poslije cisterne s konjskom zapregom (tek su uoči rata stigle prave auto-cisterne) koja je
polijevala asfalt, išla su trojica-četvorica radnika koji su pred sobom gurali motke na čijim krajevima su bile pričvršćene poluge s gumom. Iza njih je sve ostajalo čisto i suho. Zaista, to nije sve. Jer, iz Haništa zimi su na saonicama, ili kolicima, prodavci iznosili vrelu – pečenu budimku uz povike: Evo, ‘glomačke majke’, a ljeti bi se orilo od povika ‘vruće janje dva dinara vrtalj’

Aleksandar Ravlić
1974