O sevdahu

SEVDAH I SEVDALINKA

“Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima.\” (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912).

\”Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj.\” (HAMZA HUMO, 1937).

\”Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota.\” (MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994).

\”Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom…\” (MUNIB MAGLAJLIC, \”OD ZBILJE DO PJESME\”, 1983; \”MUSLIMANSKA USMENA BALADA\”, 1985).

\”Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest.\” (HAMID DIZDAR, 1944).

\”Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevacica pjevali, posmatrao Hikmeta i njegovo dusevno raspolozenje. Sjedio je mirno, sto je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slusao sve s nekim dubokim postovanjem i djecijim zanosom. Medju ostalim, zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju u kojoj dolaze slijedeci stihovi:
Kun\’ ga majko i ja cu ga kleti,
al\’ stani ja cu zapoceti:
Tamnica mu moja njedra bila…
Na to je Hikmet skocio na noge i u velikoj uzbudjenosti povikao: \”MOJ JE NAROD NAJVECI PJESNIK!\”, pa onda poceo tumaciti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u cudu snebivali, sta je sve Hikmet u toj pjesmi nasao…\” (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI, 1912).

\”A tamo gdje nema duha ne mozemo ga ni na bilo kakav nacin uvesti. Nemoguce je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlaznu i lazno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjecajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lazno-sedimentalan zivot i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zraci mirisima njegova bica.\” (IVAN FOCHT, UVOD U ESTETIKU, 1979).

\”Najnjeznije, naljepse, sto je lirsko-muzicka umjetnost ikada stvorila.\” (GERHARD GESEMANN, 1937; G. GESEMANN je poznati i priznati slavist, koji je prvi publicirao ERLANGENSKI RUKOPIS, 1925, sa velikim brojem epsko-lirskih pjesama sa Balkana, koje je skupio nepoznati autor. U tom rukopisu nalazi se, i dosad nastarije zabiljezena sevdalinka, KISA PADA, TRAVA RASTE. Pored ovoga Gesemann je objavio i veci broj studija i ogleda na temu usmene narodne knjizevnosti, izmjedu ostalog, i ogled o SEVDALINCI).

\”Kao sto je beskonacno morsko dno i kao sto je beskonacna morska pucina, tako je beskonacno i polje narodne sevdalinke, i sto bi ju je vise analizirali, to bi nas sve vise iz njenog rudnika zapljuskivala zlatna varnica neiscrpnih, bogatih i raznovrsnih motiva.\” (SAIT ORAHOVAC, 1932).

\”Iste godine (1814) izasla je i mala prostonarodna pjesmarica, koja ima doduse samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne moze pokazati nijedno drugo slavensko pleme i kojoj se sladoscu, nevinoscu i milinom jedva mogu da isporede i najbolje pjesme njemackoga naroda. Ko u to sumnja, upucujemo ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu HASANAGINICU, koju je vec prije GOETHE svojim prijevodom uveo u Njemacku. Zbirka bi ovakvih pjesama, u drugom, vise rasirenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela.\” (JACOB GRIMM, 1819).

\”Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuce, i sa klasicnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar ce biti cudesa u pjesnopjevstvu uciniti.\” (Madjarski pjesnik FERENC KAZINCZY, citirano prema: ALIJA ISAKOVIC, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975).

\”Citavih 40 godina (1774-1814) HASANAGINICA je, kao pjesma \”morlackog jezika\”, kruzila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, vec iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nísmo znali za nju, osim nekolicine ucenih pojedinaca. Tako nas ova MUSLIMANSKA BALADA o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri ucenom svijetu, ukaza na velicanstven poetski, stvaralacki dar nasega covjeka, postade eksport izuzetnog intenziteta i neslucenih razmjera, i postade plodonosan poticaj mnogima.\” (VOJISLAV M. JOVANOVIC, 1913, cit. prema A. ISAKOVIC, HASANAGINICA, 1975).

STA JE SEVDALINKA ?

\”Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzicko-knjizevno-jezickom obliku iskazano jedno autenticno narodno bice, prepoznatljive ambijentalnosti, naglasene senzualnosti i zivotne i opceljudske tragicnosti. Sevdalinka je odrazavala posebnost i izvornost carsijskog bosanskog ambijenta, njegovih ducana i bazerdzana, mahala i basca, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnicki uvjerljiv nacin opjevana ljepota zivljenja i mladosti, kao i ljubavna i zivotna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i autenticnost rijeci i izraza. Tu prepoznajemo umjetnicki transformiran govor bosanskih sehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevaci udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjecanja, postizuci zadivljujuci sklad izmedju izvornosti osjecanja i jezickog izraza kojima se ona iskazuju. Istrazivanja sevdalinke sa knjizevnohistorijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, zivi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i carsijama, da je ona izraz tog nacina zivljenja, poimanja zivota i ljubavi. Njena zarista su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe sirom bosanskoga pasaluka.\” (DZEVAD JAHIC, Jezicki izvori sevdalinke, u: JEZIK BOSANSKIH MUSLIMANA, Sarajevo, 1991).

STA JE SEVDAH?

\”Rijec SEVDAH u turskom jeziku oznacava ljubavnu ceznju i ljubavni zanos, a ishodiste joj se nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata i imenuje pojam crna zuc. Stari arapski odnosno grcki lijecnici smatrali su, naime, da crna zuc, kao jedna od cetiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utice na emocionalni zivot i da izaziva melanholicno i razdrazljivo raspolozenje. Otuda iz grckog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne projekcije osnovnog znacenja: melan holos – crna zuc. Posto je sama ljubav uzrocnik istog takvog raspolozenja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantickog identiteta, cime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog znacenja.\” (MUHSIN RIZVIC, Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969, navedeno prema: ALIJA ISAKOVIC, BISERJE: Antologija muslimanske knjizevnosti, 2. izd., Opatija, 1990).

\”Muslimanska lirska pjesma sevdalinka – krunski je dragulj cijele nase narodne knjizevnosti. Sevdalinka je pjesma urbane sredine, nastala u ekonomski i materijalno stabilnijem miljeu (trgovacko-zanatlijskom), koji je dominatno bio islamsko-orijentalni. Zahvaljujuci tome, u sevdalinku, osobito u njezinu melodijsku strukturu, prodrli su prepoznatljivi elementi Orijenta. Lirska struktura, tip osjecajnosti, zakoni versifikacije, simbolika, imaginacija, arhetipovi sevdalinke – svi ti elementi, pak, imaju svoj izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji lezi u podlozi puckoga naslijedstva svih triju bosanskohercegovackih etno-kulturnih zajednica. Na svoj nacin to potvrdjuje posvudasnja recepcija sevdalinke kao svoje.\” (IVAN LOVRENOVIC, Labirint i pamcenje: Kulturno-historijski esej o Bosni, Sarajevo, 1989).

\”Citav nas narod je pjevac. Kad ga je nesto boljelo, kad se veselio, kad je plakao, kad je volio, molio, kad je robovao i kada se nadao, uvijek se okretao pjesmi. Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevace. Cesto se, i u najstarijim vremenima, vise cijenio dobar pjevac sevdalinki od dobra junaka! Pa i od dobra jahaca, ucena covjeka, pa cak i kadije ili kakva drugog alima. Majke su te pjesme pjevale djeci nad kolijevkom; slusali smo ih u djetinjstvu, na livadama, na svadbama i veseljima. Mi smo ove pjesme slusali i pamtili u prvim danima mladosti, zato one zive u nama. Mi ih zbog toga volimo.\” (HAMID DIZDAR, Ljubavne narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953).

\”Sevdalinka je pjesma visih muslimanskih slojeva, cija porodicna i licna imena cujete iz tekstova samih pjesama… Vec iz samih prirodnih kulisa se vidi gdje i od koga sevdalinka vodi porijeklo: tu je Miljacka rijeka, tu Bendbasa, tu Saraci i Kovaci, tu krivi mracni sokacici, velike presvodjene kapije, s onim tipicnim cvijecem, zumbulom i ruzom, tu su visoke, tzv. turske kuce s doksatima, tu dzamije i zanemarena groblja. Bosanskohercegovacka gradska pjesma je svojina danas gotovo izumrlih gospodskih muslimanskih slojeva i njihovih mnogobrojnih muslimanskih, pravoslavnih i katolickih klijenata… Nije nikakvo cudo sto je gospodska i gradska pjesma sevdalinka postala svojinom i svih nizih, muslimanskih i hriscanskih slojeva koji su zivjeli u okviru tursko-orijentalne gradske kulture.\” (GERHARD GESEMANN, O bosanskohercegovackim sevdalinkama, Sarajevo, 1937, navedeno prema: MUHAMED HADZIJAHIC, Od tradicije do identiteta: Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1974)

“Vidio sam i takvu situaciju, gdje jedan nas pjevac sevdalinki, inace i intelektualac, zamoljen od grupe stranaca da otpjeva jednu od tih pjesama, zapada u grdnu nepriliku i trazi sve moguce nacine da tome izbjegne.

Upitan kasnije zasto se nije odazvao molbi tih radoznalih ljudi, priznao je da uistinu “NIJE MOGAO”. Ne samo zato sto ta nasa pjesma nije evropski salonski frizirana i sto bi svojom egzotikom mogla da djeluje na te ljude cudno, neugodno, mozda i smijesno, nego i zbog “samoga sebe”. Kako? Zasto?

Zato sto bi pred tim ljudima svoje pjevanje osjecao kao neko razgolicavanje, dusevnu denudaciju, psihicku “nepristojnost”. Elementarna stvarnost izrazena je i suvise neposrednom fiziologijom tonova i uzdaha, forma koja je van evropske muzicke konvencionalnosti, uopce ta elementarna zapadnjacki i estetski netusirana osjecajnost mogla bi da povrijedi estetsku mjeru i ukus zapadnjaka…

…Dok se zapadnjacka muzika osjecala kao “pragmaticna” ili “apsolutna muzika”, kao koncertna ili operska literatura, samo muzikalno, estetski, pa i filozofski, bosanska pjesma jecala je i jaukala, odnekud iz dubine, strujala je zilama i nervima i kupila krv u srce…

…Poslije prijelaza u mladicke godine moj odnos prema toj, i uopce narodnoj pjesmi, iz osnova se promijenio: poslije duze inkubacije izbila je i “infekcija”: BACILLUS BOSNENSIS, iako mi djedovi nisu Bosanci, usao je u krv, a sa dna duse, negdje iz atavistickih dubina, javila se zica da zazuji i na najprostiju hamalsku pjesmu. Osjetio sam i to da to nisu “primitivne” pjesme, nego, u stvari, vrlo “teske” pjesme…

U toj psiholoski duboko i snazno izrazenoj strukturiranosti ova pjesma nalazi korijen svoje monodicnosti “koja se u svom bicu moze da iscrpi samo sa dna licne, individualne psihe”. (VLADIMIR DVORNIKOVIC, Karakterologija Jugoslovena, 2. izd. Beograd, 1990; navedeno prema: OMER POBRIC: 99 sevdalinki i poneka pjesma, Sarajevo, 1992, str. 230; Tekst je lektoriran iz srpskoga u bosanski jezik);

“Nigdje mi nije tako cesto na um padala misao da prava umjetnost noci pecat vjecnosti kao pri sakupljanju pjesama koje zive jedino u sjecanju naroda (Bosnjaka, nap. S.V.). Pjesnicka misao je neugasiva iskra koja skace sa jednoga krova na drugi i svuda raspaljuje oganj. Pri tome ne poznaje granice ni u pogledu vremena, ni u pogledu prostora, pa cak ni u pogledu jezika i nacije. One (sevdalinke, nap. S.V.) MORAJU biti lijepe, jer im ne pomazu znacajni dogadjaji, herojska djela i znamenite licnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjedjuju same sobom, obezbjedjuju se samo svojom vrijednoscu”. (LUDVIK KUBA, Ljubav u bosanskohercegovackim pjesmama, Prag, 1953; navedeno prema: DJENANA BUTUROVIC et al.: Bosnjacka knjizevnost u knjizevnoj kritici: Knjiga dva: Usmena knjizevnost, Sarajevo, 1998, str. 44-45);

“Cini mi se da ponad svake sevdalinke stoji blaga sjenka, kao magma vrhunaravnog jezickog i glazbenog ozracja i ovoj pjesmi daje punocu i srodnost sa najdubljim osjecanjima sto prozimaju covjeka u odredjenom, izdvojenom stanju zanosa, derta, tuge ili, pak, ljubavnog ushicenja. Dotaci tajnu i tajanstvo sevdalinke umijece je izrazito osobnog dara i, bez obzira na to sto je ovo siroko rasprostranjena, narodna pjesma, ona je bitno vezana za individualni dozivljaj i njena vrijednost se ogleda u unutarnjem ‘prijemu’ i intimnom oblikovanju smisla, nacina i karaktera interpretacije ove jedinstvene poezije.” (IVAN KORDIC, Pogovor u knjizi: MERAKLIJE, Vehida Gunica, Sarajevo, 1994.);

“…Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki nepoznati ritmicki zvuk i pjesma. Bilo je to cudno pjevanje DUBOKO LJUDSKO, NEKAKO DREVNO I ISKONSKO, A BLISKO I DRAGO u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i sarenim zivopisnim nosnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotacem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od govedje koze, a pjesma se orila, budeci gradjane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna:

Sta u dvoru zubor stoji, sta ono vele?
Hej, ono majka sina zeni, pa se vesele!
Svak se tome radovase, majka najvise…

Taj mali, ali vrlo impresivan dogadjaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih carolija, u dane kad se sve gleda rasirenim ocima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komsinice: Duda, Dzevahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitvnog izraza, ali istinite i jos zive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe.

…ZAVOLIO SAM SEVDALINKU. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromisljeno, ali i opravdano bio zagubio.

…Lirska narodna pjesma je jos interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I bas zahvaljujuci toj pjesmi mozemo da osjetimo duh i dah drevnosti, mozemo da predocimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i nacin zivota i misljenja kakav je bio davno i jucer. Danas je ta pjesma, manje-vise, sa sebe zbacila svoje utilitaristicke primjese i BLISTA CISTA KAO BISER koji smo izvadili iz skoljke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas moze da bude uzoran. On je u stanju da poluci takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, nasih savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevjeste, ako ih uporedimo s nekim nasim pjesmama, zagonetkama i poslovicama.” (MEHMEDALIJA-MAK DIZDAR, Gdje je ona cudnovata djevojka koja se je suncem povezala, a mjesecom opasala, u: Mak Dizdar: IZABRANA DJELA, knjiga III, priredio: Enes Durakovic, Sarajevo: Svjetlost, 1981.);

LATIF-AGA

BANJA LUKA – O nastanku mnogih narodnih pjesama i sevdalinki sacuvane su legende ili istinita pripovijedanja koja su se prenosila sa koljena na koljeno do nasih dana. Jedna od njih je i “Put putuje Latif-aga”, koja je za vrijeme dogmatskih shvatanja i u pjesmama imala izmijenjen naslov tako da je umjesto Latif-age spominjano neko “Mlado momce”. U pjesmi se spominju mahale i plaze uz Vrbas.
“Za vrijeme austrougarske vladavine, prema pricanju mojih roditelja, u Donjim Sitarima zivjela je trgovacka porodica Latifa i Naila Tetarica”, sjeca se penzionisani profesor Mehmed Medo Selman.

PUT U TURSKU

“Podugacki put od potoka Đurdjevac pa do Podgaja zvao se Gornja i Donja Stupnica. Malo dalje, od Dzinica mlina na Vrbasu, u pravcu Gornjeg Sehera, nastavljao se makadamski put prema mahalama koje su se zvale Gornji i Donji Sitari, naseljene pretezno muslimanskim zivljem. U toj porodici brace Tetarica bila je i njihova sestra Habiba, sa kojom se ozenio moj djed Mujaga Selman, nadglednik imanja ili subasa u selima Manjace, Sljivino, Radmanici, Han-Kula i za podrucje Vodickog vrna kao i tutor maloljetne djece iz porodice Cejvana koji su na tom terenu imali kmetove za vrijeme austrougarske vladavine. Moj djed Mujaga je sa Habibom imao sinove Hamdiju i Camila i kcerke Kadu, Hafizu i Sejdu. Iz te velike porodice Selmana bio je i hafiz Ahmet ef. Selman iz Gornje Stupnice, kao bratic mog djeda, a sinu mu je bilo ime Sulejman.
Kada je Sulejman odrastao, bio je lijep momak i uzese ga u vojsku za vrijeme austrougarske vladavine. Bio je, kazu, dobar vojnik, zavrsio artiljerijsku skolu i dobio cin podoficira. Ostao je u austrougarskoj vojsci sve do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Kada je skinuo uniformu, nastavio se druziti sa Latif-agom, pjevajuci i tefericeci pored Vrbasa ali i po bascedzicima i kahvanicama Male carsije i Kul-mahale… Bilo je to vrijeme prilicno tesko za starosjedioce BiH koje su tada nazivali muhamedancima Benjamina Kalaja i zato mnogi od njih krenuse u Tursku trazeci sebi bolju i ljepsu domovinu. U “Turciju”, kako su tadasnje vlasti nazivale Tursku, krenuse i dva jarana – trgovcic Latif-aga Tetaric iz Donjih Sitara i Sulejman Selman.
Latif-aga se vratio u svoju Bosnu nakon Prvog svjetskog rata, a njegov jaran Sulejman je nastavio sluziti tursku vojsku na utvrdama Dardanela (dobio je naziv po starom azijskom gradu Dardaniji koji je osnovao Dardanac, otuda i ime poznatog tjesnaca Dardaneli. Ovo je ime historijski vezano za starogrcki narod zvani Dardanci, podanici kralja Dardana, legendarnog osnivaca Troje iz Homerovog eposa, Ilijade i Odiseje, kome se pripisuje najstariji grcki ep. Dardaneli su bili okruzeni sa dvije kule s obje strane Helesponta – zvano Helenino more – vezano za legendu iz grcke mitologije) kao komandir u artiljeriji. Ozenio se tamo i stvorio porodicu, a poslije rata se bavio trgovinom, da bi kasnije postao vlasnik tvornice za proizvodnju posudja za domaćinstvo. Na svakoj posudi, tavi, serpi i tepsiji-demirliji bio je utisnut znak firme sa imenom i prezimenom vlasnika, a jednu takvu posudu iz Turske donijela je moja sestra poslije Drugog svjetskog rata.”

POTOMCI U ČELINCU

“Kada se vratio u Bosnu, Latif-aga je u Celincu, petnaestak kilometara od Banja Luke, otvorio trgovacku radnju, usred Celinca, izgradio je mlin sa dva zrvnja i pilanu sa dva gatera i tako postade bogat i jos poznatiji. Cuo sam da u Celincu i sad zivi potomak Latif-agin, nastavnik historije i nekadasnji direktor skole Irfan Tetaric”, zavrsio je svoju pricu Mehmed Medo Selman, hronicar stare Banja Luke

(Iz biljeznice hronicara Mehmeda Mede Selmana)

.