Tunjo o Banjaluci

U čemu je bila ljepota Banjaluke

muhamed-filipovic-
Nema sumnje da je Banjaluka jedan od najljepših gradova pod našim nebom. Svoju ljepotu ona zahvaljuje u prvom redu svom izuzetno povoljnom geografskom položaju, činjenici da je stjecište četiri rijeke, od kojih su dvije značajne (Vrbas i Vrbanja), dok su dvije malo jače rječice (Suturlija i Crkvena), nažalost, uništene zapuštenošću i pretvaranjem u kanal za otpadne vode.

Drugi moment koji Banjaluku čini izuzetnom je činjenica da ona od svih većih bosanskohercegovačkih gradova (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla) ima najdirektniji i najoptimalniji izlaz u Panoniju i u srednjoeuropski prostor tj. da je najkraćim željezničkim i autoputem povezana sa Zagrebom, Osijekom, Budimpeštom, Beogradom, Rijekom, Bečom i Trstom.

Uz to, leži jedva pedesetak kilometara ravne ceste do plovne rijeke Save, uz dodatnu mogućnost da i Vrbas pretvori u plovnu rijeku sve do Delibašinog Sela – Trapista i tako uđe u broj gradova koji su riječnim putem povezani sa svijetom.

Treći moment koji našem gradu daje osobitu vrijednost sastoji se u činjenici da je ona na ingeniozan način od svog nastanka bila moderno urbano oblikovana tj. da se logično razvijala od spajanja Gornjeg i Donjeg šehera, čime je nastala jasno i logično artikulirana cjelovita gradska aglomeracija, koja se od izlaska Vrbasa iz kanjona Tijesno slobodno razvijala ka Lijevču polju i dolinom Vrbasa išla ka Posavini.

Četvrti element koji Banjaluci daje prednost ispred svih drugih bosanskohercegovačkih gradova je činjenica da je ona proviđena velikim kompleksima zelenila, da su okolna brda u nju urasla i da ima najviše najdužih gradskih aleja sa četverostrukim drvoredima, a da kroz njeno središte teče moćna rijeka Vrbas, kojoj brda, raslinje i aleje osiguravaju dovoljno svježine i u najtoplije ljetno vrijeme.

Kad se tome doda da usred gradskog toka Vrbasa postoji velika Ada, koja obogaćuje prostor namijenjen ljudskim potrebama i povećava mogućnost uživanju u vodi i na njoj, uz tradicionalne mlinove na rijeci, onda se bogatstvo odnosa rijeke, brda i grada ne može uopće ni izmjeriti, a ni porediti sa bilo kojim drugim gradom u našoj zemlji.

Sve je to, uz činjneicu da je, kao i neki drugi bosanskohercegovački gradovi i ona bila spoj starog i novog, da se u njenoj strukturi mogu razlikovati ili su se donedavno mogli jasno razlikovati, arhitektonski slojevi orijentalnog, austrougarskog, međuratnog i modernog perioda, koji su izražavali njen put u izgradnji, davalo je Banjaluci opravdan epitet najljepšeg bosanskohercegovačkog grada. Istina, ljudska zloba i glupost su ponešto od njenog arhitektonskog bogatstva i vrijednosti uništili, ali na svu sreću glavni artefakti se obnavljaju.

Takođe na sreću, nije bilo moguće uništiti ono što je gradu dao Bog i sretna zamisao njegovog osnivača i najvećeg pojedinačnog graditelja Ferhat-paše Sokolovića.

Međutim, ja bih rekao da je ono što je Banjaluku posebno odlikovalo i što je bila njena najveća vrijendost – mentalitet i način života njenih građana. Banjalučani su se po nekim odlikama svog karaktera i shvatanja o životu odvajkada znatno razlikovali od ostalih Bosanaca i Hercegovaca.

Nije to samo činjenica da smo mi bili Krajišnici, a ni ono što je poznato iz narodne izreke “Kroz Banjaluku ne pjevaj”, a što je izražavalo osvjedočenu činjenicu da je Banjaluka bila oduvjek rasadnik najboljih pjevača i da su, u vrijeme koje ja još dobro pamtim, u njoj postojale cijele dinastije vrsnih pjevača, o kojima u zapisima melografa, muzikologa i vrsnog kompozitora Vlade Miloševića možemo nači bezbroj zapisa, činjenica i bilješki, nego i ono što je izraženo u naročitoj sklonosti njenih građana prema ugodnom životu, dobroj hrani, teferiču u prirodi i posebno akšamluke, osobito one kraj Vrbasa, koji su i u narodnoj pjesmi opjevani.

Već je svjetski putnik Evlija Ćelebija zapazio ovu crtu kod stanovnika Banjaluke. Na svoj orijentalni način, da ne uvrijedi nikoga, a da ipak kaže istinu koju je vidio, Evlija govori o tome kako je Banjaluka krasan veliki šeher u kojem žive brojni stanovnici svih vjera i u kojem žive mnoga gospoda, ne samo oko vezirovog dvora, nažalost porušenog nakon Drugog svjetskog rata, nego i mnogo bogatih zemljoposjednika, trgovaca i zanatlija.

Evlija govori o mnogim stvarima u Banjaluci, pa posebno hvali njene trešnje zvane hašlame, koje su velike, sočne i slatke kao med kakvih nije našao u cijelom carstvu – a bogami je to tada bilo carstvo.

Govori i o tome kako Banjalučani vole teferiče i dobru hranu i navodi kako se o tome ko ima kakve običaje i naravi u Bosni spore Banjalučani i Sarajlije. Sarajlije, kaže Evlija, optužuju Banjalučane da mnogo vole teferiče i da puno troše na provode i hranu, a Banjalučani kažu za Sarajlije da su škrti i da od silnog titizluka kroz đam sir umaću da bi im duže trajao. Evlija, nadalje, kaže: “Ja, bijedni božji rob Evlija, se ne bih miješao u ovaj spor, ali moram kazati da sam najbolju baklavu pojeo u Banjaluci.” Tako su građani našeg grada priskrbili svom gradu glas mjesta u kojem ljudi vole život i žive ga bogato i s veseljem.

A svako ko se još sjeća štektanja motora za navodnjavanje uz Vrbas i pjesama akšamlija Pod Orasima, ono se pružalo nizvodno od Halilovca do Rebrovca, zna kako su Banjalučani znali da teferiče, akšamluče i da se vesele uz svirku i pjesmu. To znaju stariji, a oni će se sjetiti i običaja da svaka imućnija familija u ljetno doba organizira za svoje komšije i prijatelje teferič na Vrbasu, Adi, Vrbanji, Suturliji, Gornjem šeheru, Novoseliji, u Vrbanji ili u Slatini. Na teferiče se išlo rano ujutro kolima i fijakerima, a ostajalo se cijeli dan i za svakog je bilo ponešto za veselje i provod.

Sve je to bilo izraz jedne mekane i vesele prirode banjalučkog svijeta, koji je bio urban i počivao na vezama nastalim u zajedničkom životu. To nije bilo isprazno veselje i sklonost trošenju nego stav da je život jedan i kratak i da ga treba poštovati i živjeti u prijateljstvu i veselju, jer zla ionako ima dosta. Da je to bilo upravo tako najbolje dokazuje zlo vrijeme koje je u nastalo 1941. godine, kada je zločinačka vlast počela progoniti ljude zbog njihove rase, vjere i nacije.

Činjenica je koju treba zapamtiti i na nju se vraćati, ako još ima vremena da ostanemo ljudi, da u Banjaluci nije bilo domaćih ustaša. Glavne ustaše – Gutići, Stubnija, Kelemen i Nedjeljski nisu bili Banjalučani. Nešto malo katoličke mladeži, koja je angažirana preko križarskog pokreta (vodio ga je Nedjeljski) to je sve što je ustaštvu dala Banjaluka.

Tome treba dodati i kriminogenog Asima Đelića, homoseksualnog partnera zločinca Viktora Gutića, i to je sve. Sa druge strane, Banjaluka je dala više od 1.700 prvoboraca u ratu protiv fašizma, a u ratu je učestvovao gotovo sav grad, koji je 1944. izbjegao na oslobođenu teritoriju.

U Banjaluci je sve što je imalo ugleda i značenja, od muftije Nurkića do tapetara Raskana Suljića, 1941. godine potpisalo Rezoluciju protiv progona Srba, Jevreja i Cigana. Gotovo svi potpisnici, njih preko 200, završili su u logoru “Stara Gradiška”. Banjalučani su masovno javno protestirali protiv ustaškog ubojstva bolesnog hodže koji je viknuo: “Živio kralj.” Banjaluka je bila nijema i niko nije izlazio na ulicu nakon pokolja nad Srbima u Drakuliću koji se dogodio na Božić 1942, a koji je predvodio zloglasni fra Miroslav Majstorović Filipović.

Ono što čini jedna grad gradom i daje mu najvišu vrijednost nije sve ono što sam naveo, nego upravo to da u njemu žive ljudi koji su pravi ljudi, koji su solidarni sa svojim sugrađanima, koji su sposobni da se usprotive zlu i nepravdi prema bilo kome.

Nažalost, kako god je neobuzdana gradnja uništavala bašče i brodove kraj Vrbasa, historijske objekte nulte vrijednosti (bezistan, kamenitu džamiju i ćupriju na gradskom šancu) te gradila zgradurine misleći da izgrađuje grad, tako su i oni koji su se doseljavali u naš grad postajali samo njegovi stanovnici, ali ne i građani. Oni, nažalost, nisu nikada naučili šta znači biti građanin uopće, a posebno građanin tako lijepog i važnog grada kakav je bio naša Banjaluka.

Muhamed Filipović za Nezavisne novine

TAKVA JE NEKAD BILA NAŠA BANJA LUKA U AUGUSTU MJESECU

muhamedfilipovic(Muhamed Filipovic)

Kao rođeni Banjalučanin uvijek sam se radovao mjesecu Augustu. Glavni razlog radosti bilo je beskrajno uživanje u vodi.
Mada smo mi u Banja Luci imali više rijeka za kupanje, od kojih je u nekima vodapostajala
topla još u junu, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina,naravno kad je još
uvijek bila rijeka a ne gradski kanal.

Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke.
Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, svo do Trapista.
Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovc, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji.
A kupača je bilo svih vrsta.
Od male djece koja su se brčkala u plićacima uz obalu, do onih odraslijih i hrabrijih koji su skakali u zelence i virove, pa i najopasnijih od svih virova, a to je bio vir ispod tvrđave Kastel, nazvan Švimšul, u narodu zvani Šimšur (nekada je tu bilo učilište plivanja za austrougarske vojnike), pa do onih meraklija i bolje oklopljenih masnoćom, koji su se spuštali niz valove Vrbasa, od prvog mlina kod Podgaja do Ade, a to je značilo oko 3 kilometra plivanja nizvodno Vrbasom.
Ovaj način uživanja u vodi bio je olakšan činjenicom da je Vrbas brza i plahovita rijeka , da je takav čak i kad teče kroz grad, pa voda nosi i kad čovjek ne pliva nego se samo održava na njoj.

PIJACA

August je inače u Banjaluci bio prebogat i na druge načine.
Bogata banjalučka okolina davala je ogromnu količinu svakojakih plodova.
Pijaca, čuvena banjalučka govedarnica, (meni dragi i poznati Banjalučanin Kjazim Krajišnik kad sam ga 1995. godine sreo u Zagrebu, a on tek protjeran iz tadašnjeg banjalučkog pakla, na pitanje: “Kjazime, ti si sad iz Banja Luke, kako izgleda grad?”, odgovorio: “Tunjo, ti znaš kako je izgledala banjalučka govedarnica, sad je sav grad jedna govedarnica.”) koja se pružala od Hadžijinog hana i Bezistana do Vrbasa, s Kastelom, na jednoj i našom starom i dragom Gimnazijom, koju su neke budale dale srušiti nakon zemljotresa,
na drugoj strani brdašceta oko nje.
Primala je stotinama kola punih lubenica, dinja, raznog drugog voća i povrća u bezbrojnim količinama. Predveče je bilo moguće na pijaci kupiti kola lubenica za deset starojugoslavenskih dinara,
stotinu biranih paprika za dinar, kilogram pečene janjetine za četiri dinara itd.
Da o tikvama, kupusu, karfiolu, grahu, grašku, mahunama putericama, sakrskama (kabacima), krastavcima, paradajzu, patlidžanima, mrkvi, peršunu, cvekli, kelerabi, prasi i drugim vrstama povrća, se i ne govori.
Tu se nije trgovalo na kilo ili dvije, nego đuture i na vreće.

U Augustu su pristizale i prve jabuke petrovače i šarenike, kruške karamanke i kaluđerke, te rane šljive. Svega je bilo u izobilju.
Sunce, lijepo vrijeme, lijep grad, fini, veseli i ugodni ljudi i voda za osvježenje.
A posebno sjedeljke uz Vrbas u ranim predvečerjima, uz mezu pa i uz muziku, davale su Banja Luci
idiličan ton mirnog, lijepog, veselog i za život ugodnog mjesta.
Kao djeca, a za nas je raspust bio raj, kao da smo svi čitali strip o Plavobradom i prihvatali
njegovu čuvenu i svima nama omiljenu izreku “zbogom školo, nisam te ni volio”,
uživali smo u blagodetima raspusta, bogatstva vode, sunca i drugarstva.

Takva je nekad bila naša Banja Luka u Augustu mjesecu.

Banjalučko polje pružalo je užitak u igri loptom za stotine grupa djece koja su po hiljaditi put igrala prvenstvo mahala, pa između mahala, pa za prvenstvo cijelog grada, jer je Banjalučko polje bilo stjecište sve djece koja su iznad svega volila nogomet.

Svi smo u toj našoj Banja Luci bili izmješani. Nismo se ni po kojem kriteriju dijelili,
osim po tome da li je neko dobro ili loše odgojen, ili je neko prgav i svadljiv, a neko dobroćudan,
da li je neko oštar u igri, a neko fini tehničar i slično.
Dobroćudni su u tadašnjoj Banja Luci bili u ogromnoj većini.
To se moglo najbolje vidjeti iz činjenice da su bašte sa kukuruzima, krastavcima i
voćem bile otvorene i svako od nas je mogao u bilo čijoj bašti ubrati kukuruz da ga ispeče
na vatri uz Vrbas, ili da ubere koju šljivu ili drugu neku voćku.
Ponekad nas se znalo naredati po desetak čekajuči da nam Mukelefa Muharembegovce Ibrahimbegovićke
ili neka druga komšinica, namaže krišku kruha sa obaveznim šljivovim pekmezom.

AUGUST – MJESEC ZLA

A onda se jednog lijepog dana August pretvorio u mjesec more i zla.
Došli su zli ljudi i počeli ubijati druge ljude, zbog njihove vjere i nacije.
Počeli rušiti bogomolje i slično, što je nama bilo neobično i teško, jer se među nama,
za djecu to mogu sigurno tvrditi, teško i razaznavalo ko je koje vjere ili nacije.
Nastalo je mučno vrijeme.
Znam da su ustaše počele ubijati i da su prvo ubile Njegovo Preosveštenstvo vladiku
banjalučkog Platona, a zatim je otvoren lov na ljude, sve one koji im se nisu sviđali.
Svijet se izokrenuo. Ljudi su hametice bježali, ako su mogli i imali para da se otkupe.

Pošteni ljudi, njih 345 muslimana, na čelu sa muftijom Nurkićem i gradonačelnikom Halidbegom Džinićem su potpisali tekst Rezolucije u kojoj su oštro osudili ubijanja, progone i svaku vrstu terora, te kazali da ne mogu poštovati i podržavati državu koja progoni svoje građane samo zato što su druge vjere i nacije.
Bio je to jedinstven gest građanskog morala i hrabrosti, može biti zadnji u nas uopšte.
Nikad se više, naime, nije takav jedan gest, kao što su bile poznate muslimanske rezolucije
protiv ustaškog terora iz 1941. godine, na ovim prostorima ponovio.
Ali ubijanja jesu i to multiplicirana, tj. u mnogo većoj mjeri i okrutnije.

Nastao je muk i tajac, ljudi su hodali kao sjene.

Pokušali su još ranije, jednim demonstrativnim protestom povodom dženaze jednom
poludjelom hodži kojeg je u dvorištu ludnice na zvjerski način ubio jedan ustaški oficir,
ali su svi vodeći ljudi, oni koji su potpisali Rezoluciju protiv progona Srba i Jevreja i organizovali protest, ubrzo završili (marta 1942. godine) u logoru Stara Gradiška.

U mojoj familiji događaji su išli ubrzano i tragično.
Moj najstariji brat Safet je uhvaćen od strane poznatog ustaškog policajca Jileka i završio je u Jasenovcu. Braća Ifet i Ismet i snaha Rada (Rada Vranješević, inače kći poznatog banjalučkog prote i prvaka zemljoradničke stranke Đorđa Vranješevića, je bila udata za mog brata Safeta) su otišli u partizane,
sestra Zilha u ilegalni život, a otac Sulejmanbeg je nasred banjalučke čaršije, pred poznatom i omiljenom kafanom Saliha Gušića koja je bila preko puta džamije Ferhadije, javno vrijeđan i maltretiran od strane ustaškog agenta Ibrahima Kolonića, pao u komu 5. augusta 1941. godine i iz nje se nije probudio tri dana, kad je preselio na bolji svijet.

Od tada je za mene august postao mjesec tuge i bola.
Nažalost, rođen sam 3. Augusta , pa bi se trebao radovati, ukoliko uopšte u naše vrijeme
rođenje još može da predstavlja akt radosti, a ne teške brige za neizvjesnu budućnost
koja naš porod čeka u ovakvom svijetu kakav je danas.

AUGUST – PONOVO ZLO

Kao i svake godine i ove je došao August, moj rođendan, godišnjica tragične smrti mog oca Sulejmabega, godina kad je započelo vrzino kolo koje se, evo, ne smiruje ni dan danas.
Mislim na Banja Luku, mislim intenzivno na moje drugove iz djetinjstva, kojih tamo i na svijetu više nema. Oni sretniji su pomrli, kao nama svima dragi “daidža” Refko (Refik Bahtijarević Pišta),
Nerkez Smailagić Nerko, Irfan Maglajlić Fifi i njegov brat Čik, beskrajno i raznovrsno
talentirani Stjepan Boban, tihi i zamišljeni pjesnik Anto Ćosić, lijepi Besim Karabegović Besko,
uporni i fanatični vjernik istine Zlatko Hadžiabdić Folan, veseli Muhamed Softić Žuna,
prefinjeni pjesnik i prevodilac Sadić Sead Sejo i toliki drugi moji dragi drugovi i prijatelji.

ZAŠTO ??

Ono što čini nesavladivu tugu je činjenica da su svi poumirali protjerani iz svog grada,
u nekoliko preteških godina života ni na nebu ni na zemlji, u vremenu zla i nevolje,
u doba poniženja i zla koje se sručilo na naš grad u liku pobješnjelog seljačko-
primitivnog velikosrpstva, toliko monstrouznog, da mi je Raskan Suljić,
jedna od najpoznatijih ličnosti nekadašnjeg banjalučkog života, svjedok XX vijeka u tom gradu,
poznati fudbaler FK Krajišnika, još poznatiji tapetar, koji je stvarao namještaj mnogim
banjalučkim kućama, bio alfa i omega onog tipa čaršijskog života i najbolji prijatelj i komšija nekad poznatog banjalučkog sudije, u sudnici i na fudbalskom igralištu i također igrača Krajišnika,
Perenčevića, kazao prije tri godine, a Raskanu je tada bilo 98 godina:

“Tunjo, nikad nisam mogao zamisliti da je sve ovo što se dogodilo u Banja Luci moguće.
Ne računam tu rušenje svih džamija, uništenje svega što podsjeća na muslimansko ime i znak života,
ali računam na ljude i barem ostatak ljudskog stida i suosjećanja.
Za mene koji sam uvijek bio sa Srbima, koji sam igrao u Krajišniku, koji sam potpisao rezoluciju protiv progona Srba kad je glava letjela i za najmanju stvar, mene, koji sam bio najbolji komšija,
prijatelj i suigrač pokojnog Perenčevića u Krajišniku, a u taj srpski klub sam otišao samo zbog njega,
da ne bi on sam sa Hiseta bio u njemu, nego neko i od nas muslimana da bude s njim,
iz stana i iz grada istjeraju njegovi unuci i to riječima:

” Idite, vi ste nama Srbima nanijeli najviše zla “.

Znaš li ti Tunjo, za bilo kakvo zlo koje smo mi muslimani u Banjaluci ikada nanijeli Srbima, ako boga znaš?”

ČUĐENJE BEZ GRANICA

Bio sam fasciniran mirom i sigurnošću kojom mi je Raskan to kazao, odsustvom svake
mržnje ili osjećanja resentimana, osim beskrajnog čuđenja nad ljudskom prirodom
i činjenicom da je tako nešto, inače nemoguće i nezamislivo, ipak moguće među ljudima.
Nije, naime, nezamislivo da čovjek čovjeka ubije. Nije nemoguće da čovjek čovjeka opljačka.
Ali da čovjek čovjeka mrzi zbog toga što mu ovaj nikada nije pokazao ništa drugo do li osjećanje solidarnosti, ljubavi i prijateljstva, to odista zaslužuje čuđenje bez granica i pitanje:

Kako je i šta je to u ljudskom mozgu, u duhu ili prirodi čovjeka, toliko pokvarljivo, do te mjere trulo da se izgubi svaki trag ljudskog identiteta, onog milenijima teško stvaranog humanog identiteta čovjeka i da zavlada puka i otvorena životinjska priroda nad ljudima.
I da se to dogodi tako masovno i bez razloga.
Taj problem, koji je bio impliciran u Raskanovom pitanju koje mi je postavio u Starom gradu na otoku Hvaru gdje sam ga jednom prilikom slučajno susreo, proganja me svaki dan.

A u Agustu mjesecu osobito intenzivno. Ne znam na njega odgovor, a čini mi se bitan.

Akademik Muhamed Filipović